Mame najdraže

Tom Morrison/Getty ImagesIzraz narcis često se zloupotrebljava kako bi označio nešto poput 'egomanijaka u sebe', ali ljudima s psihološkim poremećajem zapravo nedostaje pravi osjećaj za sebe. Ono što izgleda kao samopotvrđivanje zapravo je traženje: Narcisu su svi ostali ogledalo u kojem ona traži svoj odraz. ('Kako mi ide?') Grandioznost, ovlaštenja i nedostatak empatije - karakteristike izvođača, a ne slušatelja - neki su od kriterija navedenih za narcisoidni poremećaj osobnosti (NPD) u psihološkom dijagnostičkom priručniku poznatom kao DSM .

Prema terapeutkinji iz Denvera Karyl McBride, autorici knjige Hoću li ikada biti dovoljno dobar? Liječeći kćeri narcisoidnih majki, majka NPD tretira svoju djecu - posebno kćeri - kao produžetke sebe, bezobzirno gazeći njihove psihičke granice. Svoju kćer glumi kao podučenicu ili ko-divu ili nasljednicu, a zatim ocjenjuje njezin nastup tako oštro kako majka zamišlja da je ocjenjuju. Na svoju kćer projicira vlastite probleme s ljepotom, zavodljivošću i izgledom, kao i s uspjehom u odnosima i karijeri. Kćeri se tako uvlače u natjecanja, ljubomoru i reflektore koje nikada nisu tražili. Narcisoidne majke i njihove kćeri su 'frenemies' bez granica.

Svi znamo ta potresna, ali zabavna čudovišta iz filmova kao što su Ciganin, Uvjeti milosti i Razglednice s ruba. No McBride uvjerljivo širi opseg izvan arhetipa. Prema Američkom psihijatrijskom udruženju, oko 1,5 milijuna žena u SAD-u ima potpuni NPD, no McBride tvrdi da je narcizam 'poremećaj spektra' različitog intenziteta i da većina ljudi ima neke sklonosti prema tome. Mama možda nije najgore čudovište u vašem životu - možda uopće nije čudovište. No, mnoge će kćeri osjetiti šok priznanja ako prođu McBrideov dijagnostički kontrolni popis, čija 33 pitanja uključuju: 'Kad s majkom razgovarate o svojim osjećajima, je li ona pokušala svoje osjećaje nadmašiti?'

'Je li vam majka zavidjela ili vam zavidi?' i 'Jeste li se ili osjećali neprihvaćeni od svoje majke?' Ne morate biti odgojeni od strane Mame Rose da biste odgovorili potvrdno na neke od njih - i da biste prepoznali štetu koju knjiga ima za cilj izliječiti. McBride opisuje majke s narcisoidnim osobinama i posljedice u životu njihovih kćeri primjerima iz njene 28 -godišnje psihoterapijske prakse. Klasični grijesi n majke uključuju stalne kritike, ignoriranje ili minimiziranje osjećaja njezine kćeri i brigu o tome kako obitelj izgleda prema strancima. N mamine osobnosti općenito ili prožimaju ili ignoriraju (u tom slučaju lakše je propustiti prekid veze dugi niz godina).

Njihove odrasle kćeri, piše McBride, imaju tendenciju da budu previše uspješne koje nikada nisu sretne, ili samosaboterice sa ovisnostima ili zavisnim odnosima. Mnogi postaju neodlučni, samosvjesni i nesigurni. Ona također ističe da kćeri kojima je uskraćeno bezuvjetno njegovanje možda i same imaju neke narcisoidne crte niskog spektra djelovanja: upile su grubu prosudbu i ili je internaliziraju ili nastoje opovrgnuti u svojim odnosima. McBride piše da je započela vlastiti 'oporavak' od takve majke prije 17 godina i od tada je svoju praksu usredotočila na pomaganje kćerima da reprogramiraju svog unutarnjeg kritičara i nauče manje uvjetovan oblik ljubavi.

McBrideova knjiga slijedi standardni terapijski luk, od definiranja problema do 'okončanja naslijeđa'. Iscjeljenje opisano u posljednjem odjeljku sastoji se od učenja prihvaćanja da od majke nikada nećete primiti željeno majčinstvo, a zatim tugovanja nad tom stvarnošću koliko god je potrebno. Istodobno morate priznati da vam je to majčinstvo ipak potrebno, bez obzira na godine. Čak je i teže, morate naučiti kako se majkovati prije nego što postanete zdrava, samostalna i voljena žena, partnerica, prijateljica i majka - i to dok se odvojite od majke dovoljno da vas ne može stalno povrijediti. Dug je red za okopavanje.

Nekim postupcima djevice na terapiji mogu zvučati bizarno. Čak se i osoba koja je pila psihoanalitički Kool-Aid poput mene trznula zbog savjeta da nabavi lutku koja izgleda kao da ste imali između treće i osme godine i 'pitajte je što ... sada treba od vas.' Veterani terapije mogu imati drugačiji, iako povezan, skepticizam: Tvrdnja knjige da je sama po sebi 'program oporavka' djeluje donekle optimistično.

McBride iznosi uvjerljiv slučaj da dijete bez veze može ostati psihički obješeno i u odrasloj dobi te da ozdravljenje zahtijeva psihički povratak u bespomoćnost. No, samo razmišljanje o takvoj regresiji, čak i bez proklete lutke, može učiniti da se čovjek osjeća popustljivim, New-Agey-jevim, patetičnim, slabim i bez humora-osobito kad vas je mama naučila da su vam osjećaji neprivlačni. No jedno je sigurno: nikad nije kasno za početak.

ONA: Mislite li da će vaša knjiga ponuditi dovoljno pomoći onima koji imaju narcisoidnu majku, ili bi trebali potražiti i terapeuta?
Karyl McBride: Program oporavka u knjizi je isti program koji koristim u terapiji s kćerima. Kćeri narcisoidnih majki obično zaglave u fazi tuge jer su naučene skrivati ​​svoje osjećaje i, kako pišem u knjizi, 'izmamiti osmijeh na to lijepo lice'. Ako ipak zaglavite tamo, možda bi bilo dobro da radite s terapeutom.
ONA: Što teži da bude poticaj za početak terapije o vašoj majci?
KM: Obično su žene poricanje ili ne shvaćaju da obrasci ili problemi u njihovom životu mogu proizaći iz nedostatka majčinske ljubavi. Na terapiju će doći zbog nekih drugih problema-problema s roditeljstvom, ljubavnih problema, samosabotaže ili čak zbog postizanja visokih uspjeha, ali se ne osjećaju dovoljno dobro.
ONA: Kada ste riješili problem vlastite majke i zašto?
KM: Bilo je to u mojim kasnim tridesetima, potaknuto borbama s internaliziranim porukama moje majke, oštre kritičarke. Životno iskustvo pomaže vam da vidite neke obrasce u ljubavnim odnosima i samosabotaži. Bio sam svjestan da stalno pokušavam dokazati svoju vrijednost. Tada sam već imala djecu, ali to nisu bili toliko obrasci s njima koliko ono što se događalo interno.
ONA: Tugovanje, kako ga opisujete, zvuči vrlo usamljeno - napišite u dnevnik, prošećite sami, pronađite mjesto u svom domu kako biste bili sami. Upozoravate da bi vam 'bliski ljudi' mogli potkopati vaše napore. Preporučujete li da ne govorite o procesu tugovanja? Govore li ljudi o tome previše?
KM: Ključno je pronaći prave ljude s kojima ćete o tome razgovarati. Kćeri to moraju obraditi s drugima, ali vrlo je uobičajeno da oni oko vas kažu: 'Prebolite to već'; 'Ne budi žrtva'; 'Ne živite u prošlosti.' Potrebni su vam ljudi koji mogu dati empatiju i podršku, a ne one poruke koje se mogu preboljeti.
ONA: Preporučujete da kći u oporavku bude sa zdravim prijateljima, ali zar se slično ranjeni ne vezuju?
KM: Što smo zdraviji i što smo izgradili vlastiti osjećaj sebe, to nas više privlače zdraviji ljudi. Nesvjesno privlačimo ljude koji su na istoj emocionalnoj razini kao i mi. Kako stječemo veći osjećaj sigurnosti, privlačimo i privlačimo zdravije ljude - što je dobar razlog za oporavak! Ponekad prerastete stare odnose, ali to ima veze s vašim internim odnosom. Ne morate nužno napustiti svoje stare prijatelje - više je u tome što različito komunicirate, imate bolje granice, imate više uzajamnosti, postajete manje ovisni ili ovisni o drugima.
ONA: Jeste li tijekom oporavka ikada rekli: 'Mama, ti si narcis'? Ili je ova knjiga prva takva poruka?
KM: Ovo je prvi put da sam to rekao. Ona zna. Razgovarali smo o generacijskom narcizmu, o mojim djedovima i bakama. Ali i dalje sam oprezan što previše pričam o njoj. Ne znam hoće li pročitati knjigu.

ONA: Terapija djeluje na načine koji se često ne mogu mjeriti, ali možete li reći nešto o razlici između apsolutnog povjerenja koje dijete ima u dobrog roditelja koji bezuvjetno voli i opreznog, stečenog povjerenja u odnosu odraslih? Bez iskustva prvog, možete li ikada naučiti ovo drugo? A zašto biste, ako vaša majka nije bila pouzdana?
KM: Ako nismo odrasli s tom vezom povjerenja, to je izuzetno teško izgraditi. To je problem koji je uvijek prisutan dok se kćeri oporavljaju. Oni postaju bolji u tome jer vjeruju sebi. Što više vjerujemo sebi i vlastitim sposobnostima, manje vjerujemo drugima, jer znamo da se možemo nositi sa svime što se pojavi. Što više vjerujete sebi, više prepoznajete crvene zastavice koje vas podsjećaju na vašu majku.
ONA: U poglavlju podnaslova 'Pokušavajući pobijediti u ljubavi tamo gdje nisam uspio s mamom' pišete da je većina ljudi koji nemaju intimne partnere 'nezdravi usamljenici', ali da su neki donijeli zdravu odluku da ostanu sami. Kako možete razlikovati?
KM: To je ono što vam govore i kako, njihova razina zadovoljstva, čine li se sretnima. Neki usamljenici ne žele biti sami, poput mog primjera 'Marcije', koja ne vjeruje nikome osim svom psu. Htjela bi vjerovati nekoj osobi, ali je donijela nezdravu odluku da ne bude u vezi. No drugi su taj izbor donijeli s mjesta samoispunjenja. Njihov izbor ne temelji se na deficitu ili nekom drugom pitanju.
ONA: Velika tema u ovoj knjizi je slika nasuprot autentičnosti - narcisoidnu majku više brine 'ono što susjedi misle' nego kako se njezina kći osjeća. Ističete da kćerka majke mora srušiti majčino suđenje prema izgledu i medijima koji govore isto: ta ljepota, bogatstvo i slava - imidž - bitni su. Doći do autentičnosti i vlastitih vrijednosti čini se važnim, ali kako možete zanemariti poruke koje ste dobivali cijeli život i nastaviti dobivati ​​iz medija?
KM: Možete vidjeti kako je to dvostruki udar. Ako podnesete teret 'nikad dovoljno dobar', osjećat ćete se kao da se nalazite naspram ove ogromne planine. Vjerujem da se to vraća programu oporavka, izgradnji čvrstog osjećaja sebe. I toliko se toga prilagođava tome tko ste kao osoba, što cijenite, što vam je važno u životu, a ne kako stvari izgledaju, kako izgledate. Mislim da bi sve žene trebale biti zahvalne na poklonima koje smo dobili i brinuti se o sebi, a to uključuje i naše zdravlje i fizički izgled - ali zato što brinemo o sebi, a ne o imidžu. Svi imamo različite interese - važno je pronaći ono što je tvoje. Nevjerojatno je koliko žena ne zna što voli, ne zna što je zabavno, u čemu su dobre. Neke vježbe iz moje knjige mogu vam pomoći u tome. Stupanj zadovoljstva osobe možete reći po onome što govore o svom svjetonazoru, načinu na koji govore o svom životu, raspoloženju, ponašanju prema drugim ljudima, osjećaju sebe, osjećaju samopouzdanja. Postoje načini kako pomoći ljudima oguliti luk i otkriti tko su zapravo.
ONA: Predlažete da pogledamo majčino porijeklo kako bismo pokušali razviti empatiju prema njoj i da ćemo često zaključiti: Nije ona kriva! Nije dobila ni bezuvjetnu ljubav i njegovanje. Može li to ostaviti kćer da se osjeća pomalo zaglavljeno?
KM: Mislim da ne želim stvaranje nove kategorije žrtve. Svi moramo biti odgovorni za svoje živote. Do ozdravljenja dolazi kroz ljubav i razumijevanje. A kad kći počne gledati odakle joj je majka, to olakšava razgovor s njom i ophođenje s njom.

ONA: Jeste li otkrili da ponekad dođe do ljubavne veze između odrasle kćeri koja je otišla na terapiju i njezine narcisoidne mame?
KM: Neke su majke jednostavno previše otrovne pa njihove kćeri apsolutno ne mogu imati kontakt s njima. No, narcizam je poremećaj spektra pa majka ponekad može ići na terapiju s kćeri. Ovisi o tome gdje se mama nalazi na tom spektru.
ONA: Iscjeljenje se može činiti kružnim, a ne linearnim - mislite da vam ide tako dobro, a onda vas nešto, čak i nužno ne uključuje majku, odbaci unatrag. Ove zastoje nazivate 'kolapsom'. Kako je to posebno za problem n majke, koliko se često događa i što ga može pokrenuti?
KM: Moja analogija u knjizi je sa drvetom. Drvo je vaše ja, a vaša faza razvoja je deblo. Ožiljci na prtljažniku nikada ne nestaju; oni su dio nas. No, oporavak nam pomaže da se izliječimo oko tih ožiljaka, tako da još uvijek možemo cvjetati, granati se i pupati. Ali ti će ožiljci i dalje biti okidači. To je poput posttraumatskog stresnog poremećaja: Nešto vas može podsjetiti na prethodni problem s mamom, pa se srušite. Možete to bolje postići poduzimanjem koraka za oporavak. Upravljanje osjećajima tijekom kolapsa bit će svaki put lakše jer ćete to razumjeti i znati se bolje nositi s tim.